"Prvi dan u domu provela sam u sobi, raspakivajući se, neraspoložena i tužna, jer mi je nedostajala porodica. Kako je vreme prolazilo meni je ovaj prostor postajao sve draži. Hrana je fantastična, vaspitači su savršeni, baš takve svaki dom treba da ima. Srećna sam ovde gde sam i ne bih želela ništa da menjam. Mislim da sam izabrala pravo zanimanje i nadam se da ću jednog dana da postanem arhitekta, a to ću ostvariti samo ako budem verovala u sebe i u svoje snove... "
"Da kolektivni smeštaj ne bi izgledao kao bauk, tu su vaspitači koji nam pružaju podršku u privikavanju na novu sredinu. Može se reći da je ovo jedna sredina u kojoj se prepliću različite kulture, jer učenici dolaze iz gradova širom Srbije pa se upoznajemo sa našom međusobnom raznolikošću. U Domu se sklapaju velika prijateljstva i velike ljubavi, pa kao takvi opstaju kroz ceo život. "
"Dan započinjemo veselim buđenjem uz muziku nakon čega sledi vreme za higijenu i doručak. Onda odlazimo na učenje. Imamo mnogo vremena za odmor, slobodne aktivnosti i izlaske, tako da ću odmah reći da nisu u pravu oni koji misle da u domu nema ničega sem učenja. Žieti u domu znači živeti u velikoj kući sa velikom porodicom. To stvarno jeste tako, jer nas 320 dece čini jednu porodicu u kojoj ulogu roditelja privremeno menjaju vaspitači koji se brinu o nama u svakom trenitku. Ovde postajemo diciplinovani, odgovorni i organizovani jer za sve postoji određeno vreme."